subota, 10.10.2015.
Ne nadaj se čudima
|
Jutros sam se probudila u nepoznatom okruženju. Svjetlost je ulazila sa pogrešne strane od one na koju sam se navikla. Meni bočno desno, tamo gdje sam se navikla da je nešto drugo, zid. I to lijepe narančaste boje. Tepih na koji sam spustila bosa stopala, i da mi oči nisu bile otvorene, po dodiru bih znala nije onaj moj. Ovaj je još onaj, što izložen u salonu sagova na dodir dok ga opipavaš, djeluje grubo.
Još nitko nije hodao po njemu. Zavjesa je moja i to djeluje poznato. Umirujuće. Zidovi su goli. Sjedim na krevetu i sva tri zida gledaju ravno u moje oči. Na onaj iza mojih leđa ne reagiram. Neobična tišina. Nema saobraćaja. Ne čuju se tramvaji. Ne čuju se štikle po pločniku i sasvim sam sigurna da nisam kod kuće. Osjećaj je kao kad se probudiš u gostima. Nepoznatom hotelu. Nepoznatoj sobi. Stvari su tvoje, složene lijepo preko naslona stolice. Sigurna si da su tvoje jer ih uvijek isto ostavljaš. Čak su i vrećice u hodniku kraj vrata tvoje. Uvijek ih isto ostavljaš. Dok kuhaš prvu kavu u nepoznatoj ljubičastoj kuhinji, na trenutak ljubopitno pomisliš, tko će s tobom, jednom, gledati Doručak kod Tiffanya. Čini ti se da je sve to već bilo u nekom prethodnom životu koji je još uvijek tvoj iako te na trenutke napušta. |
