četvrtak, 19.11.2015.
Moj blog Idol, bromberg ;)
|
Laszlo Lukacs se svako jutro budio s istom mišlju da će možda ovo jutro biti jedno od onih presudnih, čiji će utjecaj blagodeti osjećati u svim budućim danima koji su mu ostali do kraja.
Na pomisao kraja, čak i samo kao opcija svega fizičkoga na zemlji, stresao se svom snagom. Zna on da je sve na svijetu prolazno, to mu je bilo jasno još prije 30 godina, kada je kao dječak vidio jednog rođaka kako umire. No, nije želio misliti o smrti. Bar ne još, ne prije jutarnje erekcije. Tja, kad misli rano ujutru krenu u tom nekom pogrešnom smjeru, teško da će ostatak dana biti bolji. No, nije se baš tako lako i odjednom imao namjeru predati. Jutro je bilo lijepo, jedna od bivših djevojaka dovukla mu je u stan dva tri krčaga nekog sobnog bilja, jedno od njih je čak i cvjetalo iako je, morao je biti iskren, često i skoro pa redovito zaboravljao da ga zalije. Učinio bi to ponekad. Jednom je ležao na kauču, na teveu se prikazivala neka dosadna tekma, a njemu su se u glavu uvlačile jedna po jedna bivša cura. Nije ih doduše bilo mnogo kao što to muški među sobom pričaju, no, hvala bogu, dovoljno da bi imao čime da zabavi svoj um, promatrajući dosadno trčanje znojavih muškaraca po parketu dvorane Kutije Šibica... Tako mu se pred očima odvijala jedna od sad već prošlih scena s tom curom što je voljela biljčice i drveća, i po cijeli dan mu objašnjavala procese organskog i drugog đubriva, a u onim trenucima kad bi uspio da joj začepi usta, bila je cura za poželjeti. Odjednom je skočio sa kauča, Agota Csonka! Ta vatrena mađarica, ubila bi ga na mjestu da zna kako se nemarno odnosi prema njenom bilju. Ispustio je svog prijatelja iz ruku i otišao u stražnji dio hodnika gdje su bile kantice i ostali pribor što je Agota u žurbi ostavila kada je odlazila onog jednog ožujskog popodneva, derući se na njega da je realizacija misaonog jedna od najboljih stvari koje možemo uraditi za sebe i druge, a ne samo puko ostavljanje stvari za sutra. Njega se sve to ustvari nije ticalo, i tako se Laszlo Lukacs svako jutro budio s mišlju da je možda ovo jedno od onih presudnih. Jedino su ga lončice za biljčicama plašile kad bi shvatio da ih je zaboravio poprličan broj dana. Hm, kao i sebe, uglavnom, rekla bi mu sad Agota Csonka! |
